Ne znam da li si primetio, ali u Beogradu više ne postoji „van špica“.
Nekad si mogao da kažeš: „Ajde, sačekaću da prođe gužva pa ću da krenem.“
Danas – džabe čekaš. Gužva je stalno. Ujutru, u podne, popodne, nedeljom, praznicima. Nema više pravila.
U početku sam mislio – ajde, možda je nešto privremeno.
Neki radovi, neka dešavanja u gradu. Ali ne.
Ovo je postao novi normal. Beograd je zakrčen 24/7.
I nije ni čudo kad se malo pogleda šira slika.
Šta se to dešava?
Prvo, automobila ima nenormalno mnogo. Svako vozi. Klinci čim polože, kupuju polovnjake. Ljudi beže od GSP-a, i iskreno – ko ih krivi? Jedan dan sam išao na posao autobusom, i to mi je bio dan kad sam najviše požalio što nisam ostao kući.
Čekaš po 20 minuta, uđeš u gužvu kao u sardinu, klima ne radi, nervozni ljudi… Pa još ako se desi da neki vozač parkira kako ne treba pa autobus ne može da prođe – e, to je bingo.
A kad smo kod posla – idem svakog dana sa Mirijeva do Novog Beograda. Bukvalno prelazim ceo grad. Znaš li ti kakav je to mentalni i fizički napor? Prolazim pored bar 5 gradilišta koja nikad ne završavaju. Kod Vukovog – večita raskopavanja.
Despota Stefana – već dve godine neka „rekonstrukcija“. Sve trake su skresane, semafori ne rade kako treba, pešaci gube volju za životom, a vozači – još i pre toga.
Još kad dođem do Gazele – tu stajem, ne vozim više. Samo stojim. Gledam istu tablu na istom kamionu ispred mene, i razmišljam o životnim izborima. Ponekad pomislim da krenem peške. Možda bih stigao ranije.
Šta nas je dovelo do ovoga?
View this post on Instagram
A post shared by Beograd Info | Informativni portal Beograda, Srbije (@beograd_info)
- Previše kola, premalo ulica. Beograd prosto nije građen da prima ovoliko vozila.
- Parkinga nema. Ljudi kruže, traže, blokiraju trake. U mom kraju parkiraju i po trotoaru i po sredini ulice.
- Gradilišta svuda – često neobeležena, loše organizovana, traju duže nego što bi trebalo.
- Semafori nesinhronizovani. Nigde ne uhvatiš talas zelenih, kao da grad svesno hoće da ti oduzme još 10 minuta života na svakoj raskrsnici.
- I naravno – javni prevoz koji je, realno, alternativa samo ako baš moraš.
A kad već stojimo – da pričamo i o sudarima
Znaš ono kad misliš da si uhvatio ritam, pomerio se dve ulice, i taman kažeš: “Ajde, sad ću…” – bam, sudar. Nije tvoj, ali dovoljno blizu da sve stane.
I to nije slučajno. Beograd je, prema zvaničnim podacima, u vrhu po broju saobraćajki u Srbiji. Svakog dana se desi između 100 i 150 saobraćajnih nezgoda, a najkritičnija mesta su – pogađaš – upravo ona na kojima svakodnevno prolazimo:
- Autokomanda – prava trkačka pista, posebno kad padne kiša.
- Gazela – najprometniji most u zemlji, često i najzagušeniji. Samo jedan lakši kontakt i imaš zastoj od pola sata.
- Pančevački most – semafori ne rade kako treba, pešaci pretrčavaju, a vozači gube živce.
- Raskrsnica kod Vuka – toliko čudno isprojektovana da i navigacija ponekad digne ruke.
- Tošin bunar – Omladinskih brigada – ako nisi bio tu u špicu, ne znaš šta je krkljanac.
Najčešći uzroci? Prebrza vožnja po zakrčenim ulicama (da, ima i toga), nepoštovanje pravila, parkiranje na mestima gde ne bi ni bicikl stao, i – klasik – gledanje u telefon dok se vozi.
Kad sabereš sve – svaki dan je mini-avantura
Na kraju dana, vožnja kroz Beograd postaje neka vrsta igre preživljavanja. A da ne pričamo o posledicama – trošiš više goriva, živaca, vremena, a ni kola ti ne traju dugo kad svaki dan ideš „pun gas-pa-kočnica“ stilom.
Zato i pišem sve ovo – ne kao da će odmah nešto da se promeni, ali bar da se izgovorimo, da znamo da nismo ludi kad svaki dan sami sebi kažemo:
„Ovo više nema smisla.“
Ima li rešenja? Ima. Samo… da li će ih iko sprovesti?
Evo nekoliko stvari koje bi makar malo popravile stanje:
- Pametna sinhronizacija semafora. Postoji tehnologija, samo da neko klikne dugme i uradi to kako treba.
- Parking zone po meri naselja, ne po meri budžeta. Nije rešenje sve opaliti u crvenu zonu – ljudi će i dalje tražiti mesta, samo će više psovati.
- Ubrzati i racionalizovati radove. Jedno gradilište se ne može raditi šest meseci zbog tri šine i dve kocke.
- Kvalitetan javni prevoz. Kad bi GSP bio udoban, tačan, klimatizovan – ostavio bih auto. Stvarno bih.
- Promocija carpooling-a. Ako idemo svi istim putem, zašto ne bismo delili kola? Samo što sistem to ne podržava, a ljudi su generalno nepoverljivi.